Kada sakriješ tišinu u tišinu
I uroniš u labirint svoga života
putuješ stazom koja nema ime
i samo dodiruješ svaki kamen
tražeći svoje ime na njemu
Polagano, utapaš svoju sjenu
U moru preostalih nada
I koračaš bez sumnje i straha
Ne prepoznaješ lica
stranaca koji pored tebe prodju
ali prepoznaješ oči
koje sanjaju isti san